GODDESS OF THE NIGHT

A mislila sam da se s ovog govneta nikad necu skinut, a evo sad doslo vrijeme da se opet navucem. Ili nije. Jos uvijek ne mogu sa sigurnoscu kazati. Prodala dusu facebooku i omatorila skoro pa neke dvije godine. Trebalo mi je tri propala pokusaja logiranja, tri odustajanja i luda sreca da se evo sjetim korisnickog mi imena. E da mogu, sad bih ga promjenila. Da stoji, i ne stoji vise. A tek da napisem ovaj post, da me nije stid priznati sad bih odustala.

I tako..super mi vas je bilo procitati ponovo..bas sam se nesto plaho bila razveselila sto jos uvijek postojite..

Nekad samo zatvorim oci i kroz glavu mi proleti misao. Uglavnom bude zastrasujuca i nikad ne znam je li samo misao ili najava.

Koliko mi zapravo mozemo kontrolirati druge ljude i drzati situaciju pod kontrolom? Pod kontrolom ovdje mislim na granicu, svoju ili drugih ljudi, uopce nije bitno. Kako mozemo sa preciznoscu reci gdje je ta crta koju kad predjemo umjesto zrtve postajemo muciteljem? Nema je. Nema ni precizne granice, ni precizne kontrole, a ni preciznog mucitelja. Sve je samo fikcija, misao, koja se u jednom trenutku otkotrlja toliko daleko da kad u sred noci cujemo stope nismo sigurni da li ce ti presuditi milim ti jastukom ili kakvim konopcem oko vrata. Nekad mi se desi da one koje najvise volim sanjam kako mi lijepo, potpuno smireno, pridju i zavrse moju pricu ledenim rukama oko moga vrata. Valjda zato sto bas njih i nesvjesno mogu povrijediti najvise.

E tebi je mene vise dosta! Tako nekako.

Nije zivot lagana igra. Ponajvise je zajebana i treba je znati igrati. Oni glupi i brzopleti padaju najprije. Oni inertni i flegmaticni zadebljaju, a ponajvise u samom dozivljaju svega pa i samih sebe. Kolerici i perfekcioniste pokupe najvise rakova, sangvinicima na kraju srce otkaze, a melankolici se uguse u vlastitoj melankoliji. Oni sretnici koji su od svega pomalo, uglavnom skrenu, odljepe i na kraju uspiju spoznati ono malo zivota. A za to vec treba imati muda. Ili biti lud. Kako meni nekad dodje da vrisnem na cistu miru u tramvaju ili da uradim nesto neprimjereno, a onako nicim izazvano. Kad norme pritisnu tu i zelja popusta. Ostane da vristi negdje duboko u nama, zadavljena poput maceta, ugusena i prije nego je postala. Ostane da zulja, da te podsjeca da si sve samo nisi ti, da si svaciji samo nisi svoj. I onda se drzis zubima za zrak, i svaki sljedeci racun koji moras da platis je razlog za zivot, razlog za novo budjenje, za novu obmanu. Zavrsavamo skole, zenimo se, radjamo djecu, a ni sami ne znamo zasto. Eto tek tako, jer je to valjda neki ‘ispravan’ put, jer je doslo vrijeme, jer nas guzi jebeni bioloski sat, ili jer smo bas to tako htjeli i bas nam se potrfilo. A i kad nam se potrefilo bas onako da bolje nije moglo ne mozemo izbjeci taj jebeni trenutak dok sjedimo na klupi u parku i pitamo se sta mi ovdje u stvari radimo. Ko su svi ti ljudi oko nas, ko su ta mala bica koja ti svaki dan iznova stavljaju i osmjeh i bore na lice, ko smo mi uopste. Cemu sluze sve ove sprave na igralistu, cemu uopste parkovi, i kuce i civilizacija. Ma cemu sve. I onda ti se pogled susretne s jos jednim pogubljenim bicem koje jednako dobro krije svoje upitnike, pa onda s jos jednim, pa jos s jednim I onda shvatis da sve ovo je samo zavjera. Mi smo ustvari nasi, a Njih nema. Tu negdje sve misli postaju realnost, a nama je lakse jer znamo da nismo sami. Onome sto se zove covjek je potrebno da ima ono sto se zove ‘medo’, kako dok je dijete tako i kad odraste, da bi osjetio sigurnost i utjehu.

Nego jebo ovu pricu u kasni sat. Gdje mi je onaj medo pa da idem spavat.

Mislim dakle.......

Koja bi rijec trebala uslijediti ako se vas pita?

U vaktu kada je u grupama za majke i djecu ponajmanje mama, jer su se tate izborile da sjede ukuci i cuvaju potomke, ja se uhvatila oklagije. Dakle trebao je poduhvat kao sto je ovaj da bih ja napisala post.

Znaci, ona koja je nije razvijala sigurno konta, kao sto sam i sama kontala, da je to nesto slicno poput razvlacenja frisko opranih gaca i prebacivanja istih preko strika. Samo sto se u ovom slucaju jos doda meso u zavrsnoj fazi i onda sve skupa zarola. I kao gledala sam ja to milion puta, asistirala, nikad do sad nisam imala volje da se okurazim, i eto pade mi neki dan burek na ovo malo pameti. Pa kad jos onako lijepo zamirise, ma.

Odem u igraonu s djetetom da se jos jednom uvjerim kako sam ja posljednji prezivjeli dinosaur svoga vremena i jos onako ponosna na sav taj raritet u svom predznaku zamahnuh oklagijom. Dijete urla, visi mi na nozi, kuhinja eksplodirala u samo dva i po minuta, otisci masnih prstiju se vise ne daju prebrojati, jos samo tepsija i to je to. I fino mi je mama rekla da treba tijesto biti mekoce usne resice, al jok. Eno ga otvrdlo odbija se oklagija od njega. Sva sreca muz mi neki dan ostavio frizider otvoren pa se sad zaledio i nista ne hladi, tako da mi je meso iz crvene poprimilo smedju boju.

Al jebo sve to. Najvaznije je od svih sastojaka za dobru pitu imati rezervnu opciju.  Kolega molim vas, sta je alternativa? U stvari najbolje se odmah fokusirati na rezervu, a o pitama nek se prica kao o mrtvima. Sve najbolje.

Vrla i praznicna buredzika.

RAD NA OVOM BLOGU SE PRIVREMENO OBUSTAVLJA, ZA ONE ZNATIZELJNE IZ KRAJNJE NEPOZNATIH RAZLOGA. KAD IH VLASNICA OTKRIJE MOZDA SE JOS I VRATI.

Pisanje (ne uriniranje) u mraku bi bila odlicna terapija za one koji ne mogu da spavaju. Tijelo im umorno, oci zatvorene, a luda glava nikad budnija. Insomnia je ono stanje kad niti spavas niti si budan. E tu negdje na pola meni najljepse misli padaju na pamet. Ali svaki put kad upalim svjetlo misli se razbjeze poput zohara, svaka u svoju rupu, i dalje ostanu da me zuljaju, svaka za sebe i bez ikakve svrhe.

Sad bih najradije ispisala sve sto mi je na dusi, ali ne mogu. Nemam vise rukopisa. Zamijenila ga tastatura, oduzela mu dusu. Sve je nekako cisto, lijepo i pregledno. Cak i kad pogrijesim, ne vidi se. Nije to to ko kad u mraku ustanes, uhvatis prvi komad papira sto ti dodje pod ruku, i naskrabas ono najiskrenije.

U najboljoj namjeri da ostanem neshvacena reci cu samo ovo - nostalgija je negativna emocija. Toliko negativna da bih joj ja najradije odsijekla nokte. Bar kad me davi da ne ostavlja oziljke. Bar ne one vidljive. Prodajem dusu vragu. Pa nek se on onda bori s njom.

Vasa nevjerna.

Ovako izgleda kad englezi papci okite ulicu.

Ukratko. Ja sam na dobrom putu da izludim. Ili to vec jesam?!  Ne znam, moram pitat mamu. Ili muza, pa cu onda njoj sve da prevedem. Jer ja sam blazena izmedju majke bosanke s tvdim poznavanjem njemackog i krhkim poznavanjem engleskog i muza mi engleza 'doubar dan. ja gouvorim mali bosanski. do u speak english?'. Kad sam rekla 'da' nisam niti sanjala da sam presutno potpisala ugovor o prevodjenju do kraja zivota. Ili zaigrala igru tzv gluhih telefona.

Ovom prilikom moja mama je dosla u posjetu s 'open ended ticket', jer sam ja tako zeljela. Toliko sam bila umorna od mamovanja da sam u potpunosti zaboravila na simultano prevodjenje vlastitog zivota i zivota mojih ukucana. Nekad kad gledamo film, onako svi zajedno, osjecam se isto ko ona teta sto prevodi za gluhonjeme u cosku ekrana. Mogla bih i ja komotno stati u cosak sobe i prevoditi po citav dan. Toliko sam dobra da me nikad ne bi mjenjali. Nit bi se moj muz potrudio da nauci malo vise od 'malog bosanskog', nit moja mater malo vise od 'polomljenog engleskog'. Al' je nevjerovatno kako se uvijek oboje snadju. Neki dan ode mama sama do marketa i malo da proseta. Kontam 'haj', vec ubijedjena da smo tu rutu toliko puta prehodali da su po njoj jasno utisnute nase stope. Ali jok. I taman kad sam pomislila 'jao sto mi se mati zadrza' kad zvoni telefon panicno. S druge strane, po glasu sam vec mogla skontati, ljubazna sredovjecna crnkinja objasnjava kako ima jednu gospodju pored sebe koja se malo izgubila i da eto sad neko dodje po nju jer ona, moja mama, nema blage veze gdje se nalazi, a ne moze niti objasniti niti joj se moze objasniti gdje joj je kuca.

Pitam je ja: " pa zeno draga, dze's se izgubit? Zar nismo ovo presetali milion puta?"

-A ne znam dijete drago, ja se zamislila i profurala onu ulicu gdje uvijek krenemo. I umjesto da se vratim istim putem i krenem odakle znam, ja opet po svom. I sve tako u krug, od zgrade do zgrade. Vidim ja onu crkvu, al nekako ne kontam s koje mi je strane, i onaj cosak zgrade mi je poznat, eno i one ruze vidis tamo, i pored njih sam prosla nekoliko puta.

-E pa mama, cestitam ti na orijentirima.

Al' ubjedljivo mi je najsladja kad izadjemo u 'grad' a onda me ona pita: "Jesmo li mi sad u sjevernom Londonu?

-Nismo mama, u juznom. Sto pitas?

-Pa bogami mi se cini da smo ovda vec prosli, iste mi ove kuce ko tamo gdje si prije zivjela.

Jebi ga, London nema Bascarsiju, Mari'n Dvor, Hrasno, Trebevic, ni Spicastu Stijenu. Sve golo golcato, gdje god da podjes ne kontas gdje ides i gdje je rijeka tok promjenila. Kucice, sljepljene jedna uz drugu, uske da uze ne mogu biti, su nicale skupa s radnickom klasom jos u viktorijansko, gregorijansko i edvardijansko doba, a onda kad su nagrnule siroke narodne mase, sisavsi prethodno svak sa svoje grane, iz desetljecima ugnjetavanih i eksploatiranih kolonija Ujedinjenog Kraljevstva, ono im je velikodusno otvorilo vrata (jer im je trebala jeftina radna snaga da sagradi porusenu UK poslije drugog svjetskog rata, da gospoda ne bi uprljala rukice) i sagradila 'estates' blokove koji lice na nase Alipasino, Dobrinju i ostala Novosarajevska naselja, ili vec novogradska naselja bilo kojeg drugog grada, komunistickog ili kapitalistickog, svejedno, i nazvala ih 'council flats' te ih podijelila rulji ponajvise iz svog bivseg carstva. S godinama su ljudi naucili kako da naplate od drzave sve beneficije koje im sljeduju, sedmicno prodaju paketic trave, poplacaju racune, naucili su i jezik, pa sad na engleskom mogu jebat majku bivsim kolonizatorima koji se jos uvijek ponose svojom tradicijom pruzanja utocista svjetskim probisvjetima.

Pa kako ce onda jedna takva 'cista' nacija uprljati svoja bijela odjelca i uci u Evropsko prvenstvo? Tradicionalno su negdje u sredini. Nit najlosiji, nit najbolji. A eto tako bi silno htjeli biti najbolji bas u tom fudbalu. Jebo kriket! Al nedade vrag hrvatski, pa se sad za glavu hvataju sto ce im ekonomija skiknuti sljedece godine za cirka 2,5 biliona funti, a sve zato sto narod sad nema za koga da navija. E stvarno su decki mogli odigrat bolje!

Uostalom, uopste nije do moje drage majke, ko bi se ovdje uopste mogao orijentirati?

Pita mene moja draga mama: "I? Sta kaze Nedzo?"

-Nije bona mama Nedzo, vec Nigel (Naidzil ponaski).

-Hajde bogati Nigel ili Nedzo, jedno te isto. Isti mu je korijen imena, a dolazi od Naim.

E sad. Sta's ti njoj. Ubjedjuje me da se u Bosni kaze ekspedovati, a da rijec dolazi od glagola ekspeditirati, kako Hrvati ispravno kazu. I sad ti nju shvati.

Ae mama pravi brokulu i suti, da te ne bi ekspedovala.

Kad nesto jako zelis onda ti se to mozda i desi nakon dugo godina ustrajnog zeljenja.

Kad nesto jako ne zelis onda ti se to desi odmah.

Murphy je bio pozitivac, ako se mene pita.

Kako prevarit srce iskreno i nepozeljet nesto sto zelis i pozeljet nesto sto ne zelis?

Ne preostaje mi nista drugo nego da i dalje igram ping ponga.

Glupost se placa, a naivnost jos vise! A da su glupost i naivnost jedno te isto - nisu, niti ce ikada biti. Jer glupost je kad si glup, a naivnost je kad vjerujes slijepo svima. A vjerujes jer si kreten i jer su te roditelji, mama i tata, tako naucili kad si bio mali. Doduse, neki se i nisu previse trudili. Na zalost, moji jesu. Bas su dali sve od sebe da me nauce lijepom ponasanju, kulturi i da svima sve slijepo vjerujem. Jer su i oni vjerovali. Samo za primjer, ko je mogao ubijediti nase roditelje, osim onih premudrih i dobro informiranih, da ce biti rata. A ne! Mi mozemo mirno da spavamo. Kod nas je sve posteno i prema zaslugama. I sto je najljepse, moja mama jos uvijek ima izrazenu crtu naivnosti. Deblja je cak i od moje, za koju sam mislila da je neprevazidjena.

Kad mi je jutros zenska u djecjoj igraoni profesionalno klepila 50 funti pored zive mi mame sto mi je cuvala torbu, mama je u svoju obranu dodala - 'pa nisi mi rekla da ovdje kradu! Ja sam mislila to sve majke s djecom.'

Ma ja, majke su inace sve fine i cestite. Naivnosti nikad kraja. Pola zivota te roditelji obucavaju za zivot, a onda ti treba jos pola da sve to zaboravis i konacno pocnes da zivis. Traume iz djetinjstva, genetika, komunizam, nacionalizam, politicke stranke, komsije, babe, tetke i stricevi, tete iz vrtica, prve ljubavi, majcino mlijeko, lova, status, obrazovanje - sve to nosimo u ono malo glave sto nam je nataknuta s jednom jedinom funkcijom - da nas jebe do kraja zivota.